Prema podacima Svjetske turističke organizacije, broj međunarodnih dolazaka bio je u stalnom porastu od 1950-ih, dosegnuvši 1,5 milijardi u 2019. godini. Bila je to rekordna godina, s porastom od 4% u odnosu na prethodnu. Isto se očekivalo i za 2020. godinu. Zatim je došla velika pandemija i brojke su potonule za 73%, ispod razine iz 1989. godine. Promjena je došla naglo, mijenjajući i industriju i perspektivu putnika.
Budućnost putovanja kakvu smo poznavali iznenada je postala neizvjesna, ne samo zbog čestih promjena pravila testiranja, uvjeta ulaska i letova, već i zato što je sloboda globalnog putovanja kakvu smo uzimali zdravo za gotovo postala teško dostižna.
U prvi plan isplivale su i dobre strane usporavanja putovanja. U turističkim središtima poput Dubrovnika lokalno je stanovništvo s oduševljenjem govorilo o tome kako je grad ponovno postao njihov, dok su fotografije riba u kanalima Venecije obišle svijet brzinom kojom su nekada putovali turisti. Mediji su istodobno prenosili vijesti da su emisije ugljika 2020. godine napokon bile u skladu s Pariškim sporazumom iz 2015. „Ovo je razdoblje uistinu dovelo u pitanje trebaju li ljudi uopće putovati“, kaže Joanna Haugen, osnivačica Rooted-a, platforme koja se bavi rješenjima na sjecištu pripovijedanja, održivosti i društvenog utjecaja. „A ako da, kako to mogu činiti na svjesniji način.“ Takva su razmišljanja stvorila prostor za slow travel.
Slow travel nije novost. Nastao na valu pokreta slow food, koji se pojavio u Italiji kasnih 1980-ih, isprva je bio usmjeren na potragu za niskougljičnim alternativama letovima i dugim vožnjama. No kako je opsesija „bucket list“ iskustvima počela oblikovati masovni turizam, slow travel prerastao je u širi koncept – onaj sporijeg, svjesnijeg načina putovanja.
„Srž slow travel-a doista je u samim riječima – u usporavanju i uzimanju vremena za istinsko upoznavanje destinacija, bez jurnjave s mjesta na mjesto i s naglaskom na doživljaje, a ne na pokušaj da se vidi baš sve“, objašnjava Haugen. „No jednako je važno i namjerno odvajanje vremena za samorefleksiju i kritičko promišljanje samog čina putovanja.“
Charlie Brown, freelance novinarka i danas predana zagovornica slow travel načina putovanja, slaže se da je „slow travel više način razmišljanja nego bilo što drugo“. U listopadu 2020. ona i suprug prodali su vinski biznis koji su vodili osam godina kako bi se pridružili sve brojnijoj globalnoj zajednici digitalnih nomada. „Volimo provesti barem mjesec dana na svakom mjestu“, kaže Brown. Pandemija ih je pritom zadržala u Španjolskoj pet mjeseci, a u Hrvatskoj tri.
Tijekom boravka u Hrvatskoj Brown je sudjelovala u jednom od prvih projekata te vrste – jednomjesečnom programu Digital Nomads in Residence u Dubrovniku, koji je uključivao niz radionica. Cilj projekta bio je istražiti kako Dubrovnik može postati privlačniji digitalnim nomadima, ali i kako dodatno diverzificirati svoju turističku ponudu.
„Imali smo sreće upoznati ljude koji ovdje žive i vole Hrvatsku te su nam je mogli pokazati onakvom kakva uistinu jest. Istovremeno smo upoznali i snažnu, uspješnu zajednicu nomada“, kaže Brown. Prednosti slow travela, smatra, ne ovise nužno o duljini boravka. One uključuju smanjenje broja letova i stvaranje stvarne vrijednosti za lokalne zajednice – kroz život na određenom mjestu, a ne samo kroz kratki odmor.
„Riječ je o tome da se odvoji vrijeme za upoznavanje mjesta, da se zađe ispod površine, uklopi u zajednicu, makar i privremeno, te da se pritom ostavi pozitivan trag.“
Danas dodatna vrijednost slow travel-a uključuje i putovanja oslobođena stresa oko logistike. Ipak, iako su globalne turističke brojke u 2021. ostale bliže usporenoj 2020. nego užurbanoj 2019., Haugen upozorava da se paralelno događa i suprotan trend. „Dok su mnogi spremni prihvatiti slow travel u bliskoj budućnosti, jednako ih je toliko koji skaču na val turizma koji će sve nadoknaditi.“
Prije nego što rezerviramo sljedeći let, Haugen savjetuje da zastanemo i zapitamo se zašto uopće želimo putovati – i kako možemo stvoriti više prostora i vremena za ono što nam je doista važno. „Najnezaboravniji trenuci putovanja rijetko su oni pažljivo isplanirani u prenatrpanom itineraru. To su neočekivani razgovori, spontane šetnje i ljudi koje upoznajemo upravo zato što imamo vremena i prostora.“
Kada putovanju pristupimo sporije, ono ponovno postaje smisleno samo po sebi. Putovanje koje ne obogaćuje samo nas, već i mjesta koja posjećujemo, ljude koje susrećemo i ovaj prekrasan – i jedini – planet koji dijelimo.