Put do odmorišta s djecom je dio iskustva
Sjećam se kako me, dok smo bili na odmoru u Arba Resortu na Rabu, jedna mama pitala je li uopće moguće i kako putovati s malim djetetom od godinu dana, iz Istre do Raba. To me pitanje podsjetilo koliko različito možemo gledati na putovanja s djecom. Za nekoga je to nešto što se odgađa dok dijete ne poraste, a za nekoga dio života od samog početka.
Samo putovanje može postati dio obiteljskog iskustva
Mi putujemo otkad su nam se djeca rodila, pa ću s vama, i kao mama i kao stručnjakinja, podijeliti što vam stvarno može pomoći da putovanje prođe lakše. Dugo putovanje automobilom ne mora biti nekoliko sati koje samo treba „preživjeti“ do odredišta. Uz realna očekivanja, dovoljno pauza i malo pripreme, i sam put može postati dio obiteljskog iskustva. A što više putujemo, to se djeca više naviknu, pa je s vremenom sve lakše.
Razumjeti dijete je pola posla
Kad razmišljamo o dugoj vožnji, korisno je prvo pogledati što ona traži od djeteta, jer kad smo toga svjesni, puno smo manje iznervirani, a puno više razumijemo.
Dijete je nekoliko sati fizički ograničeno na vrlo mali prostor, zavezano. Ne može ustati kada želi, potrčati ni slijediti impuls tijela za kretanjem. Posebno za dijete s velikom potrebom za kretanjem to znači da mora koristiti jako puno samokontrole i regulacije. Ono što odrasloj osobi izgleda kao „samo sjedenje u autu“, od malog djeteta zapravo traži puno. Mora čekati, odgađati svoje potrebe, tolerirati dosadu i nelagodu, kontrolirati impulse i prihvatiti da trenutačno ne može raditi ono što želi. I sve to s mozgom u kojem se samoregulacija i samokontrola još razvijaju i koji još ne razumije dobro pojam vremena, pa mu je teško cijelo vrijeme se veseliti dalekom cilju.
To nije samo dojam iz prakse. Stručnjaci s Harvardova Centra za razvoj djeteta objašnjavaju da se sposobnosti samokontrole grade godinama, kroz iskustvo, dijete se ne rađa s time. A istraživanje o dječjem doživljaju vožnje pokazalo je da za dijete auto nije samo prijevoz, već i prostor koji odrasli kontroliraju i u kojem se dijete mora prilagoditi, pa si samo pronalazi način da provede vrijeme.
Kada to razumijemo, drugačije gledamo i na ponašanja koja se pojavljuju. „Kad ćemo stići?“ kod djeteta ne znači „želim znati u koliko sati stižemo“. Malom djetetu odgovor „još dva sata“ ne znači mnogo jer nema razvijen osjećaj vremena kakav imamo mi. „Kad ćemo stići?“ češće znači: „Već mi je teško sjediti“, „Dosadno mi je“, „Trebam promjenu“, „Trebam pomoć da još malo izdržim“. Kad ponašanje gledamo tako, puno lakše odgovorimo na ono što djetetu zaista treba.
Realna očekivanja mijenjaju cijelo putovanje
Ne možemo od djeteta očekivati da bude odrasla osoba, niti isto očekivati od dvogodišnjaka, petogodišnjaka i desetogodišnjaka.
Mala djeca
Što je dijete mlađe, to manje možemo očekivati da razumije trajanje puta ili da se dugo samo zabavlja. Pomažu jednostavne aktivnosti, pjesmice, razgovor, gledanje kroz prozor i češće promjene aktivnosti. No dijete ne treba stalnu stimulaciju. Sjećam se svoje djevojčice od tri godine koja se u autu sat i pol igrala s tri platnena miša, upravo zato što nismo davali ekrane. Kad ne postoji nešto toliko “dopaminski privlačno”, dijete se počne samo zabavljati. Kad bismo ekran dali jednom, sljedeći put mu je već „predosadno“ bez njega jer zapravo želi ekran. A kad ga ne damo, vraćamo se na vožnje u kojima djeca pričaju, gledaju kroz prozor ili prospavaju, borave u svom svijetu i iz dosade stvaraju nešto u mašti i vožnja od 5 sati prođe s jednim stajanjem bez ikakvih problema (pritom, imajmo na umu da su djeca različita). Ovo iskustvo s ekranima vrijedi za djecu svih dobi.
Predškolska djeca
Mogu već dulje sudjelovati u jednostavnim igrama. Možemo tražiti crvene aute, kamione ili životinje, pogađati što vidimo, pričati priče i slušati audiopriče. Umjesto apstraktnog „još tri sata“, put podijelimo na razumljive dijelove: prvo se vozimo do mjesta gdje ćemo stati, pa nešto pojedemo, a onda nastavljamo prema moru.
Školska djeca
Starije dijete možemo puno više uključiti. Može pratiti rutu na karti ili GPS-u, tražiti mjesto sljedeće pauze, pratiti znakove i imena gradova, računati koliko je kilometara ostalo i procjenjivati vrijeme ili istraživati mjesto u koje putujete. Tako više nije samo putnik kojeg treba zabavljati. Postaje aktivni sudionik putovanja.
Pauza je mnogo više od protezanja
Ako je dijete dugo sjedilo, tijekom pauze mu najčešće ne treba još sjedenja, nego kretanje. Neka potrči, skače, penje se, proteže se ili napravi nekoliko krugova oko mjesta na kojem ste stali. Kretanje nije samo trošenje energije. Ono djetetu pomaže da se ponovno regulira i onda više uživa u putu, a istraživanja tjelesnu aktivnost povezuju s boljom samoregulacijom kod djece.
Ali regulacija nije samo kretanje. Pauza je i trenutak ponovnog povezivanja, i nemojte zaboraviti taj dio. Stanite na nekoliko minuta, zagrlite dijete, sjednite zajedno, pogledajte ga, pojedite nešto bez žurbe. Djetetu koje je već potrošilo puno kapaciteta nekoliko minuta bliskosti pomaže da se „napuni“ za sljedeći dio puta. Zato dobra pauza nije izgubljeno vrijeme. Ona sljedeći dio vožnje čini ugodnijim za cijelu obitelj.
Ne moramo zabavljati dijete svake minute
Zamka dugog putovanja je ideja da moramo pripremiti toliko sadržaja da djetetu ni minute ne bude dosadno. Ne moramo. Možemo pripremiti nekoliko aktivnosti:
- „Vidim nešto…“ – jedan kaže „vidim nešto crveno“, a ostali pogađaju na što misli
- traženje auta određene boje ili putni bingo s karticom sličica (traktor, most, krava) koje dijete precrtava kad ih ugleda
- pogađanje životinja, predmeta ili mjesta koje je jedan zamislio
- nastavljanje zajedničke priče rečenicu po rečenicu
- pjesme i zajedničko pjevanje, audiopriče i audioknjige
- promatranje krajolika: koje je godišnje doba, gdje su planine a gdje nizine, gdje prestaje kopno a počinje more
- praćenje puta na karti i razgovor o tome kamo putujemo.
Ali između tih aktivnosti smije postojati i nešto što djeci danas često nedostaje: vrijeme u kojem se ništa posebno ne događa.
A što s ekranima?
Ekran na putu ne mora biti zabranjen niti ga treba demonizirati. Može biti jedan od alata koji olakšaju dug put, pogotovo kad osjetiš da više nemaš kapaciteta. Ali velika je razlika između toga da je ekran jedan dio putovanja i toga da ga ponudimo čim dijete sjedne u auto.
Ako dijete od početka dobije vrlo intenzivnu stimulaciju, teže će prijeći na gledanje kroz prozor, razgovor ili jednostavnu igru. Zato je korisno ne početi putovanje ekranom. Početak puta iskoristite za razgovor, glazbu, igre ili gledanje kroz prozor, a ekran sačuvajte za kasnije, kada je djetetov kapacitet manji i dodatna pomoć stvarno potrebna. Cilj nije putovati potpuno bez ekrana. Želimo samo da ekran ne postane jedini način na koji dijete može podnijeti vožnju, jer se na to itekako naviknu, a tada puno gube.
Kad dijete više ne može: prvo regulacija, onda zabava
Ako dijete nakon nekoliko sati počne plakati, svađati se ili više ne može sudjelovati ni u jednoj igri, lako je krenuti nuditi još sadržaja. Još jednu igračku, još jednu igru, grickalice, crtić. Ali to nam je znam da ne treba više zabave već regulaciju i povezanost s nama.
Provjerite osnovno: je li gladno, žedno, umorno, vruće mu je, mučno, treba li na WC ili mu je jednostavno dosta sjedenja i treba mu povezanost s vama. Ponekad je najbolji odgovor stati, izaći iz auta, pokrenuti tijelo, udahnuti svjež zrak, nešto pojesti i ponovno se povezati.
Što dijete uči i zašto dosada nije problem
Putovanje nije samo vrijeme između kuće i odredišta. Ono je malo životno iskustvo u kojem dijete, u razvojno primjerenim dozama, vježba čekanje, uči tolerirati dosadu i nelagodu i vježba fleksibilnost kada stvari ne idu po planu. Uz sigurnog i dostupnog roditelja dobiva važno iskustvo: nešto može biti neugodno, nepredvidivo ili dosadno, a ja se s time ipak mogu nositi.
Zato ne trebamo težiti tome da sve bude savršeno posloženo, jer se dijete uz sigurnog roditelja prilagođava i time razvija otpornost, samokontrolu i snalaženje s promjenama. Putovanje ne mora biti projekt zabavljanja djeteta. Kad se vi opustite, to će djelovati i na dijete.
Zbog toga „dosadno mi je“ ne moramo čuti kao zadatak da smislimo nešto novo. Ne moramo posegnuti za igračkom, grickalicom ili ekranom svaki put. Možemo jednostavno reći: „Da, dugo se vozimo. Dosadno ti je. Baš me zanima što će tvoja glavica sada smisliti“ I ostati uz dijete, susresti ga u toj dosadi, a da ništa ne mijenjamo. Ta sposobnost razvija se kroz iskustvo, a stručnjaci ističu da je djeci vrijeme dosade korisno jer potiče maštu, samostalnu igru i kreativnost. Iz dosade ponekad nastane razgovor, dijete izmisli igru ili postavi pitanje koje nikada prije nije. Usput promatra i svijet oko sebe: kako se mijenja krajolik, koji gradovi postoje između doma i mora, što znači koji znak.
Ne trebamo ukloniti svaku nelagodu da bi putovanje bilo dobro iskustvo. Trebamo djetetu pomoći da kroz nju prođe.
Na kraju, putovanje je već dio odmora
Možda je najvažnija promjena perspektive upravo ova: obiteljski odmor ne mora početi tek kad parkiramo ispred hotela. Cijeli put može biti zajedničko vrijeme i iskustvo. Uz realna očekivanja ne trebamo savršeno mirno dijete ni savršeno organizirano putovanje. Dovoljno je ostaviti dovoljno vremena za put, prilagoditi očekivanja djetetovoj dobi, povremeno stati, pustiti tijelo da se pokrene i biti emocionalno dostupni kada djetetu ponestane kapaciteta.
I ono najvažnije, ne očekujte savršenstvo. Bit će možda i plača, i ljutnje, i napora, jer je to dio roditeljstva. Tada, umjesto da odmah popravljaš, prvo udahni. Duboko disanje je nešto što ja često radim kako bih reagirala pribranije. I pritom se podsjetim: “Ovo je normalni dio putovanja. Uskoro će se smiriti i sve će biti u redu”.
Kad prilagodite očekivanja, događa se opuštanje.
