Putovanja su nešto za čime svi žudimo, posebno za onim osjećajem odmora gdje netko konačno brine o nama roditeljima. No, svi znamo da s djecom vrlo brzo može doći trenutak kad želite uživati i odmoriti, a dijete toliko drami da pomislite: „Što je ovo nama trebalo!?“
Mislim da ne postoji roditelj koji to bar jednom na putovanju nije pomislio. Slažete li se?
Iako je neminovno da postoje s djecom takvi trenuci, postoji nešto što možemo učiniti da je toga što manje i da nam odmor zbilja bude odmor i nadasve povezivanje s obitelji.
Ono što nam zapravo oteža jest očekivanje da će djeca na odmoru prestati biti djeca. Očekivanje da ćemo imati onaj instagramski odmor iz snova, jer na tuđim slikama i snimkama djeca nikad ne drame. Naravno da ne drame, lijepo je što ne objavljujemo slike djece u najsnažnijim emocijama. Ali to znači da se uspoređujemo s nečim što zapravo ni ne postoji.
Zato vam u ovom tekstu želim pokazati onu drugu, ljepšu stranu: kako odmor s djecom može biti mirniji, opušteniji i pun pravog povezivanja. Podijelit ću s vama nekoliko konkretnih stvari koje pomažu da odmor postane vrijeme u kojem se i vi i dijete napunite, a ne još jedna obveza na vašem popisu.
Ključ ljepšeg odmora: prilagodite očekivanja
Kad prilagodimo očekivanja, mi se osjećamo bolje, a tada se i dijete osjeća bolje, jer mu prenesemo svoju smirenost.
Prilagoditi očekivanja jedna je od najvažnijih „taktika“ u roditeljstvu, pa tako i na putovanjima. Zapitajte se samo: kada najviše gubimo živce? Upravo onda kad nam je očekivanje mnogo veće od stvarne situacije. Taj prostor između onoga što smo zamislili i onoga s čime se u trenutku suočavamo zapravo je prostor frustracije. Ako očekujemo da ćemo u svakom trenutku imati potpuni mir, kao da nemamo djecu sa sobom, ležati na ležaljci i gledati u nebo bez da nas netko pet puta zove u bazen, lako se dogodi da se s odmora vratimo umorniji nego što smo otišli.
I općenito u odgoju vrijedi isto: što su nam očekivanja veća, to nam je teže. Ako očekujemo da će ručak proći bez ijedne drame, da ćemo popiti kavu bez da nas dijete prekine, da će spavanje doći bez kašnjenja, postavili smo se za razočaranje. Na putovanju je jednako.
Zato vam mogu pomoći rečenice koje si kažete prije neke aktivnosti, na primjer prije ručka u hotelu, ili tijekom nje:
- „OK, malo kasnimo sa spavanjem, umoran je, moguće je da će biti nervozan.“
- „Mogu to podnijeti, ja sam tu da mu pomognem.“
- „Ja sam odrasla osoba, on je samo dijete.“
- „Ako treba, malo ćemo se odmaknuti od gužve da se smiri, pa se vratiti za stol.“
I podsjetnici da je sve to normalno:
- normalno je da se dijete ponekad loše ponaša
- normalno je da ima ispad
- normalno je da se ne može strpjeti
- normalno je da pita trideset i pet puta kad idemo na bazen, baš dok ja želim na miru popiti kavu (ne pitajte me kako znam)
A kad dijete ipak ima emocionalni ispad ili nas ne posluša, možemo si reći: „Ovo je samo ovaj trenutak i proći će.“ Zašto baš to? Jer u tom trenutku imamo osjećaj da je to vječnost, da je to cijelo putovanje, a nije. Već u sljedećem trenutku bit ćemo najponosniji roditelji s najslađim djetetom na svijetu.
Važnost usporavanja
Već time što smo prilagodili očekivanja i podržali sami sebe tim rečenicama, koje slobodno možemo nazvati i afirmacijama, postali smo svjesniji u trenutku s djetetom. Možemo ga istinskije vidjeti i biti strpljiviji. Umjesto da budemo emocionalno reaktivni i napeti, time usporavamo.
Kad govorim o usporavanju, mislim i na to da je, iako smo na odmoru, korisno pratiti djetetove potrebe. Rutinu ne moramo držati najstrože, naravno, ali puno će nam biti lakše ako je dijete naspavano i ako previše ne kasnimo s popodnevnim odmorom, ako dijete još spava popodne.
Jedna od izvrsnih stvari u Pical Resortu 5* upravo je to što je hrana uvijek dostupna, i za glavne obroke i između njih, u sklopu all inclusive opcije u Pical Family Hotelu. U svakom trenutku možete otići u restoran i ponuditi djetetu zdrav i kvalitetan obrok, ako nije bilo raspoloženo za jelo tijekom glavnih obroka. Postoji i dio uz igraonicu gdje možete sjediti u kafiću dok se dijete igra, pojesti sladoled i popiti kavu, tako da i vi i dijete dobijete svoje.
Tranzicije su djetetu zahtjevne, pogotovo kad sve dolazi od roditelja: sad idemo na bazen, sad smo gotovi, sad u sobu, sad na ručak, sad sjedni i jedi, sad u igraonicu, sad idemo šetati. Gotovo cijeli dan djeca slušaju naše upute.
I u redu je, nećemo prepustiti djetetu da organizira dan, ali ono što možemo jest prići mu, usporiti govor, sniziti ton glasa, dotaknuti ga na njegovoj razini i reći: „Sad završavamo s igrom i idemo u sobu. Presvući ćemo se za ručak.“ Uz malu pauzu da dijete obradi informaciju, pa tek onda krećemo u tranziciju.
Ponekad nam upravo takvo usporavanje u jednom trenutku, svjestan dodir i pogled, sačuva minute i sate djetetova nezadovoljstva i emocionalnih ispada.
Kad dijete zna što slijedi, kad mu je dan predvidljiv, osjeća malo više autonomije i osjeća se sigurnije, jer poznato je sigurno. Zato je korisno unaprijed govoriti što nam je u planu: „Sad ćemo se obući i ići na doručak.“ Dok smo na doručku: „Uskoro smo pri kraju, nakon doručka idemo u sobu obući kupaće, pa na bazen.“ Što je dijete veće, to mu više aktivnosti možemo nabrojiti odjednom. Što je manje, kažemo mu jednu do dvije, pa kad jednu obavimo, ponovimo sljedeću i dodamo novu.
Ponekad ćemo se osjećati kao papiga i činit će nam se nepotrebno, ali itekako je potrebno i pomaže djetetu da se osjeća mirnije i lakše prilagodi. Mnogi roditelji kažu koliko im je baš to smanjilo otpore.
Pretrpavanje plana i guranje djeteta preko granice umora ono je što nas sve zajedno može dovesti do situacija u kojima smo svi nervozni. Zato je usporavanje važno. Spustite se na djetetovu razinu, stanite i promotrite je li umorno, je li mu previše podražaja. Ponekad je pet minuta odmicanja i povezivanja spas za sljedećih pola dana.
Važno je prisjetiti se da na odmoru nije najvažnije koliko toga stignemo ni hoćemo li u jednom danu obaviti baš sve što smo htjeli. Važnije je kako smo se tijekom toga osjećali.
Mali rituali koji nas vraćaju sebi
Osim što je važno održati neke rituale koje imamo kod kuće, kako bi se dijete osjećalo sigurno, korisno je tijekom odmora stvoriti i svoje male rituale koji nas vraćaju sebi. Okruženje na odmoru je zanimljivo, poticajno i puno podražaja, što je djetetu korisno, ali u trenucima može biti i preplavljujuće ako nemamo tih malih povrataka sebi. Primjer rituala može biti da navečer zajedno nabrojimo što nam je tog dana bilo najljepše i čemu se veselimo sutra ili da odemo u svakodnevnu šetnju kraj mora.
Takvih malih rituala može biti više. Jutarnji, u kojem prije doručka nakratko izađete pozdraviti more. Jedan koji postane „naša stvar“ baš tog odmora, poput sladoleda svaku večer ili gledanja zalaska s iste klupe. A za najmlađe je posebno dragocjeno zadržati dio kućnih rituala, na primjer ritual uspavljivanja ili najdražu pjesmicu, jer poznato u novom okruženju daje sigurnost.
Pritom ne trebamo postati žrtve rituala. Ako zadržimo neke rituale i strukturu koju imamo kod kuće i ako dan ima sličan okvir uz najavljivanje što slijedi, to je sasvim dovoljno. Nismo kod kuće i posve je u redu da su nam dani drugačiji. Pratimo dijete i, kad je potrebno, prilagodimo se.
Ono što djetetu zaista ostaje
Djeca ne pamte broj aktivnosti. Pamte kako su se osjećala tijekom njih, jesu li bila viđena i jesu li se osjećala sigurno. A kad je tako, i nama je lakše. Tada stvaramo iskustva koja će dijete pamtiti cijeli život. Možda ne svjesno ako je jako malo, ali kao nesvjestan trag sigurnosti i povezanosti.
A te uspomene ne ostaju samo na odmoru. Kad se vratimo kući, možemo ih zajedno održati na životu: prelistati fotografije, prepričati što nam je bilo najljepše, zadržati koji ritual koji je nastao na putu, a to jako pomaže djetetu da osjeti zajedništvo i pripadanje. Malo dijete se možda neće doslovno sjećati mjesta na kojem smo bili, ali će u sebi nositi trag toga da je bilo viđeno, sigurno i voljeno. A upravo taj osjećaj gradi njegov odnos prema nama i prema svijetu dugo nakon što se kuferi raspakiraju.
Obiteljski odmor u Pical Resortu 5* zamišljen je upravo tako – kao mjesto na kojem roditelji barem na nekoliko dana mogu zaboraviti na svakodnevnu logistiku i jednostavno biti prisutni. Više vremena za obitelj, više sporih i svjesnih trenutaka u danu, ali i više vremena za sebe, dok netko drugi brine o detaljima. Jer ponekad je roditeljima najpotrebnije upravo to – da se, barem nakratko, netko pobrine i za njih.
Jer upravo od takvih mirnih, svjesnih trenutaka nastaje ono najvrjednije, odmor koji postaje pravo vrijeme povezivanja i uspomena koje traju.
